This page is also available in your preferred language English.
 

Obrambeni ego

Mi se ne osjećamo posebno sigurno sa sobom, iako se to možda ne čini toliko očitim. Često se štitimo, na ovaj ili onaj način, od neke vrste povrede. Psihologija ovu samo-zaštitu zove "obrana" Percipiramo prijeteće događaje ili osjećaje kao "napade" od koji se trebamo "obraniti". To je primarna aktivnost ega.

Obrana u sukobima

Da se branimo od osjećaja povrijeđenosti očito je tijekom sukoba, posebno kada ovi eskaliraju u svađe i borbe.

Čini se naglašenijim kod drugih nego kod nas samih da ova samo-zaštita može biti važnija od istine. Druga osoba često naizgled govori stvari za koje smo mi uvjereni da nisu istinite. Čini se da taj drugi govori ove stvari samo da bi se obranio, i trebao bi znati da one nisu u potpunosti istinite. Ali svatko osjeća potrebu da se obrani od emocionalne boli, i strane zaista čine napore da ju nanesu jedne drugima tijekom borbi. Za ego je tada istina ona prva stvar koja se izbaci kroz prozor.

Okrivljavanje je često dio sukoba. Kada nas netko okrivljava za nešto, mi možemo okrivljavati tu drugu osobu u zamjenu. Ponekad, druga osoba nas zaista nepravedno optužuje. Ali ponekad je ono što se događa to da jednostavno ne možemo podnijeti da osjećamo krivnju, i krivimo tu drugu osobu samo zbog toga, vjerujući da jedna od strana treba biti okrivljena.

Govorenje drugoj osobi da se samo brani, i da zbog toga ne prihvaća istinu, obično će imati efekt da će se druga osoba braniti još više. Potreba za obranom je prilično neodoljiva.

Samo-zaštita od povrede

Ali čak i kada nismo u nekom očitom sukobu, mi se branimo. Naši ego-i imaju brojne načine na koje to rade.

Kada primjetimo da ćemo uskoro biti povrijeđeni, možda postanemo napeti, što čini da to (povredu, op. prev.) ne osjećamo. Zapravo, kad se ne osjećamo opušteno, mi obično izbjegavamo neku vrstu neugodnog osjećaja, ili više osjećaja.

Možda koristimo jedan osjećaj da izbjegnemo osjećanje drugog. Kad se osjećamo ljuti, ali ne želimo se ponašati ljuto prema drugoj osobi, može biti teško zapravo prestati biti ljut. Ljute misli se samo nastavljaju pojavljivati. Ljuti smo, naravno, jer smo bili povrijeđeni. Razlog zbog kojeg ne možemo prestati biti ljuti je taj što bismo trebali osjetiti pozadinske neugodne osjećaje koji su na kraju krajeva i uzrokovali ljutnju, a to ne želimo učiniti.

Također, možemo negirati da osjećamo nešto. Kada želimo biti s nekim, i ta osoba ne želi biti s nama, mi možemo odlučiti da nam se ta osoba zapravo i ne sviđa. To nije u potpunosti istinito, ali to čini život podnošljivijim.

Nedostatak osjećaja

Ova obrambenost čini nas vrlo zabrinutima za našu izvanjskost, ono kakvima se činimo drugima. To otežava primjećivanje onoga što je unutar nas, naših unutrašnjih osjećaja.

Kad mislimo i fantaziramo, ne osjećamo mnogo od onoga što se događa s našim suptilnijim osjećajima. Tada samo primjećujemo osjećaje koji su na površini, ako uopće išta osjećamo. Povlačenje u naše misli je stoga način za izbjegavanje osjećaja koji su neugodni.

Naša konstantna briga i samo-zaštita čini da više zapravo i ne osjećamo baš mnogo toga kada dospijemo u odraslu dob. Ponekad, može se činiti nesigurnim osjećati uopće bilo što. Tada imamo isto tupo stanje svo vrijeme. Neki će nijekati da su osjećaji stvaran dio njih, i smatrati se "potpuno racionalnim" ljudima.

Gubljenje dodira s nama samima

Rezultat svih ovih obrambenih taktika je da nismo zapravo u dodiru s nama samima. Mi zapravo ne poznajemo sebe same, kad ne osjećamo sebe same. Posljedično, mi smo nesvjesni zašto zapravo činimo stvari.

Samo-zaštita čini nemogućim bavljenje svojim dubljim osjećajima, i rezultat je da ovi osjećaji ostaju skriveni i ne rastapaju se. Oni nestaju u našem nesvjesnom, ali ne prestaju utjecati na nas.